Tehnička škola Rijeka

Nakon 18 godina provedenih u našoj školi, profesor Branko Stilin otišao je u zasluženu mirovinu. Iskoristili smo priliku i razgovarali s profesorom u želji da još nešto naučimo.

Profesor Stilin omiljen je profesor naše škole, odličan na nogometnom terenu. Odgajao je i obrazovao mnoge generacije, učio ih o tehničkoj mehanici, hidraulici, pneumatici, tehničkom crtanju...

U nastavku pročitajte intervju.

"SKORO PA KOMPIĆI"

Kako biste se opisali u nekoliko riječi?​

Ne bih želio biti lažno skroman, ali smatram da mi je skromnost vrlina. Nisam od onih koji će se baviti tuđim životima. Jednostavnost je možda najbolja karakteristika koja me opisuje. Rekao bih da je jednostavnost konstanta otkad sam krenuo u životne vode. Dakle, dvije riječi kojima bih se opisao su jednostavnost i skromnost.

Koliko ste godina proveli u školstvu? 

Ovo je, kako ja kažem, 18./19. sezona. Prije toga sam radio u nekoliko firmi, manje-više u realnom sektoru. Ovaj poziv nije bio moj odabir. Dogodio se igrom slučaja. Od prvih sati nije bilo bojazni od javnih nastupa, nekako je sve išlo.

Kako biste usporedili nekadašnje generacije i ove današnje?

Znam učenicima reći: „U bolja vremena je sve bilo drugačije.“ Pozdravljam sve promjene koje nisu radi promjena, nego koje su u nekom pozitivnom smislu promjene. Nekadašnje generacije su sve klasično odrađivale, dok današnje generacije ne koriste mobitel ili medij na adekvatan način. Njima je to igračka, a ne alat. To je najvažnija razlika.

Nažalost, danas energiju trošimo sa slabijim učenicima, a onima koji žele i mogu za njih nemamo vremena, ali ne da ne bismo htjeli. To je motiv na kojemu bismo trebali više raditi. Mi bismo dali sebe, ali ne  možemo mi povlačiti učenike  da  ih  pridobijemo  na neki način, ne da razmišljaju poput nas, već da razmišljaju na svoj način. Malo je onih učenika koji imaju, rekao bih, neku filozofiju.

Razlika je i u kućnom odgoju. To se primijeti već na prvom satu.

Kako motivirati današnje generacije da odrade ono što moraju?

U razredu ima 15 do 20 % učenika. Ostalo su turisti, kako ih ja zovem. Oni dolaze u školu zato jer moraju. Kako zapravo njih motivirati? Motivacija bi trebala biti nešto na stručnom planu, ne motivacija kroz igru. Tako recimo znam onu igru selo-grad-država prilagoditi tako da popunjavaju tablicu pojmovima iz pojedinih predmeta. Time su se učenici zainteresirali. Ovo nije neka inovacija, ali je drugačiji pogled na stvari. Tako su malo razmišljali na temu predmeta.

Imate li neku generaciju koju posebno pamtite?

Prva i posljednja generacija razredništva. Tehničari za računalstvo. Prvo razredništvo mi je bilo poseban izazov. Dečki su bili korektni i „bilo je ugodno raditi s njima“. I nakon školovanja smo se nalazili.

Zadnja generacija je ostavila još malo veći utisak jer su imali više specifičnih učenika koji su na mene ostavili i više nego pozitivne utiske. Mislim da ni s jednom generacijom, ni razredom nisam došao u konflikt jer sam uvijek nastojao naći zajednički jezik. Možda je i bilo nekih ispada u razredu, ali ako učenici sami korigiraju neke ispade, onda je to moj utjecaj na to kako sat treba izgledati. Želio sam korektnost prenijeti i na njih, i međusobno i prema predmetnim nastavnicima.

Neke anegdote iz razreda?

Bila je jedna smiješna priča. Naime, u drugom razredu brodogradnje na satu vrijeme prolazi i jedan učenik kaže: Profesore, moram vam nešto priznati, ali tiče se cijelog razreda. Znate u prvom razredu svojim stavom i korektnošću malo smo vas se bojali. Ja sam odgovorio: Ok, i što sada? Učenik je na to odgovorio: Pa sada je u drugom razredu strah nestao, a sada smo skoro pa kompići. Kompići u smislu da smo razbili onaj strah, oni su prišli meni, ja sam prišao njima. U poslu mi možemo distancu povećavati ili smanjivati, ali učeniku i razredu moramo staviti do znanja da je distanca tu. Tu granicu postavljamo sami.

Koju biste poruku uputili trenutnim učenicima i budućim generacijama?

Poruka je uglavnom kod mene izrečena na prvom satu, bez obzira kada se susrećemo. Ne znam koliko tu poruku učenici prvi put čuju, ali oni koji ju čuju treći put shvate. Od cijelog razreda tražim korektnost. Ako učenik shvati korektnost, ali ne korektnost samo u odnosu nastavnik – učenik, nego i u odnosu prema roditelju i svom kolegi u razredu. Učenicima ističem važnost radnih navika i onoga što su usvojili i onoga što je ostalo u njima, ono što će im trebati u daljnjem obrazovanju. Poručim im neka te dvije komponente nikada ne zaborave, odnosno da o njima vode računa. Smatram da s te dvije komponente imaju veću šansu za uspjeh. Radio sam i sa studentima i našim bivšim učenicima, i iz razgovora sam primijetio kako naš odnos nakon što izađu iz škole nije prekinut. Kontakt i ne bi trebao biti prekinut. Primjerice, učenik u prvom razredu ne zna kako se ponašati kada me vidi na Korzu, hoće li pozdraviti ili ne, odvraća glavu, ali to mogu razumjeti. Za razliku od toga, stariji učenici pozdravljaju i to je nešto što ostaje kao trajna vrijednost.

Zahvaljujemo se profesoru Stilinu.